Eto, gotovo je. Sad imam i službeno 34. Ne više dičnih 33, kao Krist kad je zauvijek promijenio svijet. Ne još okruglih coolerskih 35, kad ako ništa drugo možeš reći – e ovo je bas Seks i grad furka. Nego bezveznih 34. Mislim.... KAKVA JE TO UOPĆE BEZVEZNA BROJKA 34????
Nemam ja issue s godinama, al s brojkama bit će da imam. Svaka do sad je imala nekog smisla. Osim ove. Tko je išta u život značajno napravio kad je imao 34?
Ja sigurno neću. Neću baš i da mogu! Nema šanse! Zašto bih baš ja spašavala 34 od totalne bezveznosti. Ja ću fino ovu godinu u hibernaciju, fino polusan, ostaviti samo vitalne funkcije da rade, ostalo u zamrzavanje. Eventualno ću ostale funkcije ponovno aktivirati tamo oko svibnja, čisto da se 35-ta dočeka na full alertu!
I nikome neću reći koliko mi je godina. Prvi put ću lagati. Dal će biti manje ili više, ovisit će o situaciji i tko pita. A i što ima tko pitat!!!
34 sucks!
Sunčan rujanski dan. Terasa. Nekad je ovaj grad izgledao stvarno jadno, oronulo, zapušteno. Prije desetak godina, tu smo dolazili po sir i školske bilježnice. Kod nas su koštale ko suho zlato, a preko grane su bile skoro džabe. I uvijek bismo se dobro najeli nakon shoppinga. Klopa je bila skoro pa badava. Danas izgleda puno uglancanije, ljepše, uređenije i skuplje. I jest skuplji. Odnosno jednako skup kao i doma. Samo je klopa još uvijek nešto jeftinija. Ali jednako dobra.
U stvari možda je grijeh u Mađarskoj naručiti lazanje (cccccccc!!!!), al u usporedbi s onima koje sam jela u Rimu, isplatilo se. Stvarno su bile fine...
«Ti si rezervirana».
Odzvanjalo mi je to u ušima još dugo dugo nakon prelaska granice na povratku. Gledam jednim okom cestu. Drugim okom žmirim. Ne znam baš za ziher reći jel me to u mozgu još pecka konjuktivis, ili te riječi.
«Jesam»
Jesam. Kako drugačije. Prestara sam da ne bih bila rezervirana.
«Jer vidiš, već sam tu,
Na pola puta....» zazvonilo je s cd-a.
Da. 33. To nekako već ulazi u kategoriju «pola puta»
I doslovno, rekao je: «Ovaj grad nam je na pola puta.»
Kilometarski točno. Točno i ze mene, i ja sam na pola puta. Jesmo li i mi na pola puta? Jesmo li odradili pola posla? Imam osjećaj da smo tek počeli, a prošle su godine... a opet kao da odrađujemo već životima, pa moguće da jesmo - baš sad - na pola puta...
Možda smo se morali naći baš na pola puta kako bi uopće počeli razgovarati. I razumijevati. I definirati naše prijateljstvo, koje smo se tako silno trudili zasrati svojim glupostima svih ovih godina. Ali nešto nije dalo, nešto je i dalje inzistiralo da nam se životi sudaraju. A baš na pola, sudara je nestalo. Jer sve do sada bilo je preblizu nekim osobnim epicentrima, preblizu svakodnevnim životima, da bi se naše karme probile.
Probijale su tu i tamo, u nekim čudnim trenucima, čudnim pokretima i pogledima, ali rijetko riječima. Riječi su uvijek bile protiv nas, i čudo je danas da smo uz sve te riječi uopće opstali.
Danas su i riječi igrale za nas. Tu, na pola puta.
Malo drvo i ja tek smo ovdje, na pola puta, uskladili energije. Do sad su se sudarale, nadjačavale, ubijale jedna drugu. Sada su bile u ravnoteži. Sada su komunicirale. Bile su smirene.
Vraćam se u Zagreb. Mirna. Zadovoljna. Nakon dugo vremena, vraćam se definirana. Vraćam se sada sebi. Znam da je on tu, iako je tamo. I tako to u ovom životu treba biti. I takvog ga želim. Povremeno na ručku, na pola puta, povremeno blizu mojih epicentara, ali samo na kratko, i povremeno jedanko kratko blizu njegovih epicentara. Povremeno u rano jesenje popodne u vrtu s mojim psom u krilu. Ali samo povremeno.
Astra jede bijele crte na autocesti. Vraćam se – nerezrvirana.
Priča 1.
Šest ujutro. Kolodvorska birtija. Smrdi, al je toplo. Ljeto je definitivno gotovo, jer sunce se jedva probija kroz maglu, a nos mi se smrznuo od hladnoće. A tek je sredina rujna. A vlak kasni. Ok, još jedna kava, ona kratka i gorka, koja u stvari ne valja, al djeluje.
Prevalili smo Malo drvo i ja četiri godine dug put da dodjemo do ovog – prve jutarnje kave u smrdljivoj kolodvorskoj birtiji. To stvarno doživiš sa najboljim frendovima.
Prevalili smo taj dugi put, uglavnom bez riječi, s manje ili više razumijevanja. I sad smo tu.
Ja zadovoljna. Uz par ekscesnih situacija, manje više sad djelujemo u miru. Uz pristojnu toleranciju, bez pretjeranog analiziranja, te povremenim nijemim pogledom koji samo na kratko potvrdi u stvari nezamislivo: «Dobro je.»
Nakon četiri godine, došli smo do «Dobro je.». I to je stvarno dobro.
No, u ključnom trenutku Malo drvo odluči da je sjajan trenutak začeprkati po prošlosti. Te pročeprka baš po situaciji od prije godinu dana, koju je naše danas napredovalo prijateljstvo gotovo bespovratno uništilo.
Polusklopljene oči, blijeda faca, pospani mozak.... sve se u milisekundi promijenilo. Krv mi je šiknula u glavu, kosa narasla centimetar, para krenula na uši, a nokti se zarili u stol....
«Ti o tome zbilja sad ne želiš! O tome vjeruj mi ne želiš!»
Povukao se istog trena. Skupio još čvršće vrećicu sa štruklima u krilu. Naslonio. I procičao:
«Ne.»
Godinu dana?
Ha, nekima valjda malo duže treba... A on je imao godinu dana. Al prošla baba s kolačima.And she's out of the house, babe!
Priča 2.
Sms: «Jesi»
Sms: «Jesam»
Sms: «Kaj si?»
Sms: «Rekla sam mu.»
Vještica je svoje rekla.
A ja sam ostala u nevjerici. Prvo što sam joj uopće dozvolila da veli. A onda što je to i napravila.
Pita ona mene jel mi neugodno. Rekoh «Nije još, al bit će»
I čekam ja da mi dodje neugodno.... Ali jok! Ništa. Čekam ja da se neugodnjak javi ili pojavi. Ali nema. Meni skroz ugodno. Ništa neugodno. Dan, dva, tri.... Neugodnjaka nema.
I tek kad je Helena rekla da frajer vjerojatno već pet dan traži svoja muda po stanu, zaključih da ja zbilja nemam vremena čekati da ih nađe.
Stvarno, koliko treba tipu da nađe svoja muda? Il su jako mala ili ih nema, jer ako ih pet dana tražiš po stanu, imaš dovoljno vremena preokrenut cijelu kuću pet puta naglavačke. Nađeš sve izgubljene naušnice, zametnute novce, izgubljene ključeve... samo muda nigdje nema... možda su malo prošetala... još u pubertetu... pa se nisu vratila....
Ja doduše imam jajnike. Al bit će da su poveći. Ili barem žestoko rade. Jer ne da mi se čekati. Godinu dana, ili više....pa da pričam o tome s njim u smrdljivoj kolodvorskoj birtiji «Znaš, kad je ono mene vještica nazvala pa mi je rekla....» Ne, ne, o tome ne želim za godinu dana.... Baba s kolačima upravo prolazi...
Dok drugi traže svoja muda ili stišču štrukle u krilu, i čekaju vlakove koji kasne, ja sam odlučila babi maznuti kolače... slatke... sa šlagom... prije nego ode.